ŠUME

Slikarska umjetnost često od publike traži da stane i ukopana promatra stvarateljevu nakanu, nepomično ponirući ili pokušavajući proniknuti u umjetničko shvaćanje i propoziciju. „Šume“ Ane Ratković Sobote pasivno gledateljstvo pretvaraju u aktivne aktere, a promatrače u šetače, što mentalne, što stvarne. Radovi iz ciklusa svojim velikim dimenzijama dominiraju vidnim poljem poput kulisa za transponiranje u gotovo fantastično okružje.  Opažanjem nas potpuno odvajaju od pretpostavljenog svijeta i odvode stazama u nepoznatom, ali istovremeno prepoznatljivom smjeru ispunjenog iskonskim životom. Najveći od radova dug je gotovo šest metara, sa svrhom da se njime doslovno prošeće. Iako impozantan kao cjelina, rad je, kao i većina radova obuhvaćenih ovim ciklusom, osmišljen za promatranje kao skup detalja. Uspostavljajući peripatetički modus doživljavanja slika, autorica se posvetila kreiranju detaljno razrađenog eksterijera koji odgovara, pa, prirodi stvari. Svi radovi su stvarani u tri faze kako bi se dobilo na intenzitetu i gustoći potankosti. Tako rađeni, namijenjeni su za fragmentarno usvajanje, analogno iskustvu šetnje šumom.  U prvoj fazi nanosi se akrilni podslik. U drugoj fazi aplicira se precizno nanesen uljni premaz višestruko svjetliji od prvotnog sloja, a u trećoj, gusta boja koju autorica grebe, urezujući linije i točke u površinu slike. „Šume“ su kontrolirano kaotična tapiserija prepuna različitih struktura i dinamike pojedinosti kakve očekujemo u netaknutom, prirodnom ambijentu. Izbliza radovi djeluju ekspresionistički i apstraktno. Izdaleka, djela su pastozna, fluidna i realistička. Realizam kojeg se s odmicanjem može iščitati narušen je upotrebom  post-impresionističkog umjetničkog subjektivizma, izraženog izborom boja koje nisu oponašane već prenesene iz individualnog imaginarija autorice.  Upravo ovom kreativnom intervencijom „Šume“ postaju više od opažanja i tehničkog htjenja. One su sada umjetnička vizija koja seže dalje od pejzažnog dokumentarizma te na individualnoj razini povezuje umjetnicu i publiku.

„Šume“ bi se lagodno mogle svrstati u okvir pejzažnog slikarstva. No, lagodno je često površno. Ovdje nije posrijedi puka pastorala već simbolizam. Motiv prirode izabran je sa ciljem prikaza bezvremenskog i želje da se čovjeka, koji često zastrani u destruktivni egoizam, vrati prirodi čijim je dijelom. Svojim ranijim radovima, pod utjecajem japanske umjetnosti i majstora Hiroshige, umjetnica je veličala ljepotu prirode i njezina iscjeljiteljska svojstva. Sada uvodi novu tehniku i stil, ali ne i stav. Poanta stvaralaštva ostaje ista, ali s izmijenjenim pristupom pripovjedača. Svi naslikani putovi u „Šumama“ vode k ponovljenom zaključku da se autorica najugodnije osjeća okružena zelenilom koje koloristički prilagođava subjektivnom dojmu, slikajući tako ljubičasta i narančasta stabla. Njen prostor odražava osjećaje umjesto objektivnu stvarnost.  Dimenzije radova vam neće omogućiti da slike ponesete sa sobom u novčaniku, no one će svojom osobenjačkim vizionarstvom postati stalnim postavom vaše mentalne galerije. Ove umjetničke projekcije nećete lako zaboraviti.  Rasplinutim oblicima i mekim obrisima prenesena je autoričina anima kao sanjiva organska atmosfera i antiteza uniformnom, mehaničkom konzumerizmu, lako probavljivom, ali slabo hranjivom.

Nije neistinito da bi umjetnost trebala tješiti uznemirene i uznemiravati one kojima je lagodno. No, ova umjetnost je namijenjena kao utjeha svima. Univerzalna, grandiozna i pozitivna. Ona je inkluzivan poziv na kontemplativnu ekskurziju i povratak korijenima. Egzistencijalno breme suvremenog života može postati katalizatorom izbijanja na upravo ovakve šumske drumove.  Ana, kada upitana  o inspiraciji i genezi svoga stvaralaštva, često navodi kako smatra prirodu i čovjeka dostojnim temama koje uvijek iznova treba aktualizirati kroz pozitivnu lupu. Ili, kako hongkonški majstor Lee Jun-fan savršeno sažima njeno umjetničko htjenje: „Kako misliš – takav ćeš i postati“.

–
Leo Vidmar, iz predgovora izložbi Šume, Lauba, Zagreb, 2018