JEZERA

Akademska umjetnica mlađe generacije suvremene scene hrvatske umjetnosti i zaljubljenica u prirodu, Ana Ratković Sobota, najpoznatija je po svojim monumentalnim pejzažima. Autorica je, kako sama kaže, do kraja iscrpila tehniku ulja i akrila na platnu, igrajući se raznim kombinacijama metoda i alata za slikanje. Stoga je, zadržavajući motiv krajolika, najnovijom serijom radova velikih formata Jezera, krenula u istraživanje batika, tehnike koja se koristi za oslikavanje tkanina uporabom voska.

Ratković Sobota svoje je umjetničko putovanje započela u Školi za primijenjenu umjetnost, a prvotna ostvarenja u grafici ostavila su traga u načinu na koji obrađuje slikarske motive; promatra subjekte preciznim okom koje viđeno reducira na pročišćeni i pojednostavljeni skup linija i obrisa. Upravo su tako, jasno i razumljivo, artikulirani i ovom izložbom predstavljeni monokromni oslici naglašenog grafizma. Ritmične kompozicije grafički modeliranih veduta Plitvičkih jezera referiraju se na gotovo sto godina stare fotografije iz knjige Milana Šenoe objavljene 1924. te nose snažnu poruku o urgentnoj potrebi za očuvanjem prirodne baštine. Površina ispunjena treperavim uzorcima i arabesknim teksturnim linijama grupiranim u različitim smjerovima i intenzitetima poprima posebnu ekspresivnost i upečatljivost.

Dodatnu dinamiku daje suodnos rafiniranih kontura i zatvorenih matisseovskih oblika bez tonskih prijelaza. Plošne kompozicije te izražen smisao za pokret i krivulju, čine opus bliskim grafizmu plakata Borisa Bućana kojeg autorica navodi kao jednog od umjetničkih uzora. Proces izrade batika za umjetnicu je bio nepoznati teritorij kojeg je odvažno istražila. Od prvog rada za koji joj je trebalo gotovo dva i pol mjeseca, do usavršavanja procesa za koji joj sada treba nekoliko dana, najviše vremena uloži u pomno izrađenu skicu. Oslik je načinjen na najtanjoj žutici i zbog specifičnosti tehnike crtanja voskom ima transparentnu kvalitetu. Duboke game smaragdno-zelenih i plavih tonova, mliječni obrisi ocrtanih jezera, zagasito crvene note, prenesene su iz palete koju Milan Šenoa donosi u svojim slikovitim opisima. Ponekad se događa da likovni motivi na neki način rezoniraju u tehnici izrade, pa je tako i poroznost krškog Plitvičkog terena odjeknula u providnosti žutice, osjetljiva ravnoteža ekosistema reflektirana je u majstorskoj ravnoteži naslikanih elemenata, a organski i meki oblici bude osjećaj harmonije i smirenosti, poput boravka u naslikanom krajoliku.

Ratković Sobota slika u posebnoj prostorno-vremenskoj kategoriji, jer su fotografije, kako to opisuje Roland Barthes, nelogična veza između ovdje i sada i ondje i tada; radi se o prostornoj neposrednosti i vremenskoj prethodnosti. Obzirom da krajolik kojeg umjetnica slika više zapravo ne postoji, jer su čista voda i netaknute šume Plitvica devastirane ljudskim djelovanjem, njeni se pejzaži nalaze u međuprostoru lišeni vremenske kategorije. Fotografije su dokaz da je određeni subjekt, postojao u određenom vremenu na određenom mjestu. One uvijek prikazuju prošlost, ali na način da se gleda u sadašnjosti, jer u trenu kada stisnete okidač, trenutak je istovremeno zaustavljen i prošao. Ovaj paradoks svakoj fotografiji daje nostalgičnu notu koja se, pogotovo u slučaju ugroženog eko-sustava Plitvica, na poseban način transkribira i na platna Ane Ratković Sobote.

–
Bruna Kocijan, Galerija Decumanus, Krk, 2022